Lav Nikolajevič Tolstoj: Život i djelo
O Tolstojevom radu
U mladosti Tolstoj čita Sternea i oduševljava se Puškinom, dok ga Ljermontova proza uči topografskoj točnosti (koju koristi u Ratu
i miru). Njegov prvi književni rad, Povijest jučerašnjeg dana (1851.), je bio pokušaj pričanja o duševnim stanjima
jednoga dana. Šklovski ga smatra ranom (spontanom) pojavom “tijeka svijesti” i pristupom poetici snova - koja će dobiti znatno mjesto
u strukturi Rata i mira (Pjerov san, bunilo Andreja Bolkonskoga, san Petje Rostova, predosjećaji u snu Nikolenjke Bolkonskoga).
Te iste godine Tolstoj odlazi na Kavkaz gdje se prvi put susreće s ratom - na rubu Čečenije. Objavljuje tekstove koji svjedoče
o besmislenoj okrutnosti zbivanja, ali je motrište pripovijesti Kozaci (1862.) smješteno među pripadnike predstraže ruskoga
carstva. To su bili
priprosti “graničari” koji se ravnaju prema vlastitim, “prirodnim” zakonima. U prvoj polovici 50-ih godina nastaje i Tolstojeva triologija:
Djetinjstvo (1852.), Nedoraslost (1854.) i Mladost (1857.). Ona čitatelja vraća na vlastelinsko imanje i uvodi u
svijet nastajanja složene ličnosti zaokupljene moralnim i etičkim pitanjima. U njoj se pojavljuje ime dječakova mentora: Nehljudov
- koji će kasnije obilježavati likove, nositelje Tolstojevih ideja (Luzern, Uskrsnuće). Autotematizacija ne odlikuje
ciklus koji danas poznajemo pod imenom Sevastopoljske pripovijesti (1855.). Opisujući opsadu Sevastopolja u Krimskom ratu, Tolstoj
se vraća načelima ranoga ruskog realizma, tzv. “naturalne škole”, i žanru objektivnog “ogleda”. U njega prevladava uživljavanje
u psihička stanja vojnika i časnika, nepristupačna vanjskom promatraču. Radikalni kritičar Černiševski je u tim prividno nepretencioznim
reportažama s kobne bojišnice otkrivao “dijalektiku” duše.
Poraz ruske vojske, koji otkriva mnoge slabosti gospodarski iznemogla feudalna carstva, postavlja pred Tolstoja društvena pitanja
koja je redovito prenosio na moralnu i etičku razinu. Na njih mu ne daje odgovor Zapadna Europa, samosvjesna i ravnodušna
prema bijedi i umjetnosti (Luzern, 1857.), koju je kao takvu doživio na svom hodočašću Rousseauovu zavičaju. Ne
vjeruje u “progress”, ali vrativši se u Rusiju koja je 1861. doživljavala (nedosljedno) ukidanje kmetstva, piše programatski
članak Napredak i određenje obrazovanja (1862.), videći rad na prosvjećenju seoskog puka kao neodložnu zadaću. Tom je
zadatku imala služiti škola koju je utemeljio u Jasnoj Poljani, ali taj pothvat je naišao na represiju vlasti. Tome vremenu
pripada i pripovijest Platnomjer (1863.), u kojoj je društvena nepravda vlasništva viđena “očima” konja. Već 1861.
Tolstoj je pisao ruskom političkom emigrantu Gercenu u London kako je naumio pisati roman u kojemu je junakom “imao biti povratnik-dekabrist”.
Tako se postupno rađao najveći Tolstojev roman Rat i mir. Prethodio mu je Dekabrist (1861.), s uvodom u kojemu
se spominje pobjeda ruske vojske 1812. i poraz 1855. godine.
Sljedeći veliki Tolstojev roman je Ana Karenjina. Roman je nastajao između 1875. i 1877., pisan u nastavcima, pa se nizanjem dviju
paralelnih fabula (“trokut” nevjere: Karenjin - Ana - Vronski i fabula o “sretnoj” ljubavi Levina i Kiti) pojavljuju motivi
društvenog i kulturnog života, ali i ruskog gospodarstva tih godina. Tolstoj je Vronskoga “poslao” kao dobrovoljca na srpsko-tursku
bojišnicu, rugajući se pokretu u prilog “oslobođenju braće Slavena”, tako da je slijedom tih poglavlja izazvao neposrednu polemiku
Fjodora Dostojevskog. Roman u kojemu providnost kažnjava nevjeru (Vronski nestaje u Srbiji, Ana se baca pod vlak) u biti je prevladao
piščevu moralistiku, tim više što je i “paralelna” fabula o bračnoj sreći tonula u opisima bračnog svagdana i Levinovih
pomisli na samoubojstvo, a struktura romana svjedoči i o udjelu “visokog” društva u Aninoj tragediji. Valja, međutim, istaknuti
kako se Levin u epiloškim poglavljima romana priklanja vjeri.
Prijelomna godina u Tolstojevu životu je 1881. Autor Ane Karenjine obraća se vjeri: Kratko izloženje Evanđelja interpretira
Kristov život, ali - “po Tolstoju”. Tolstoj posjećuje manastire, razgovara s pristalicama sekti, zaključuje kako se samo ćudorednim
usavršavanjem može postizati boljitak u društvu. Zlu se ne valja suprotstavljati, nego treba prosvjećivati puk, uzgajati u njemu
kršćanska načela. Tome ima služiti knjiga, pristupačna mnoštvu, a to u Rusiji znači seljaštvu. Osamdesetih godina Tolstoj kao
da se odriče beletristike: ni Puškin ni Gogolj, ni Goethe ni Schiller, ni Racine ni Corneille nisu pisali za puk -
valja pisati za “gladne”! Odatle publicistika - Što nam je onda činiti? (1886.), odatle pripovijest o pogubnom djelovanju
“visoke” umjetnosti i propovijed o spolnom suzdržavanju u Kreuzterovoj sonati (1889.). Niječe umjetnost koja je kanonizirana u
Europi, ali i suvremena kretanja (impresionizma) u traktatu Što je umjetnost? (1897.). Traži književni oblik koji bi dopirao
sve do izgladnjela sela u Pučkim pripovijestima (1887.), koje su pisane kao evanđeoske parabole. Tolstoj se obraća scenskoj
umjetnosti, pa su njegove drame u biti “poučne”: Vlast tmine (1986.), Plodovi prosvjete (1890.), Živi leš
(1900.), premda su prihvaćane u ozračju europskog naturalizma. U tom se sklopu pojavila i pripovijest Smrt Ivana Iljiča
(1896.), zapravo priča o besmislenosti jalova života.
Roman Uskrsnuće (1899.) je u biti “propovjedničko” djelo. Fabula o tome kako je plemić zaveo priprostu djevojku, te kako
je ona postala prostitutkom i dospjela pred sud, vezuje za tu temeljnu temu “grješnog” pripadnika višeg društvenog sloja koji
obilazi sve državne ustanove. Kako nije izbavio Katjušu, ne postiže svoj cilj, ali je prati na - robiju. Roman završava
čitanjem Evanđelja, i tu je Tolstoj nadvladao “propovijed”: društvena je kritika sveobuhvatna, lik Katjuše Maslove zastire
lik Nehljudova kao nositelja Tolstojevih ideja - “pokajničkog plemića” kako su ga poslije ruski sociolozi zvali.
Pa ipak posljednji veliki roman mirotvorca Tolstoja, ratne je tematike, kavkaske. Hadži Murat (1904.), pripovijest o čečenskom gorštaku, tragičnom junaku koji se našao u procjepu tiranije cara Nikolaja I. i kavkaskih moćnika. Tolstojev Hadži Murat ne bori se ni za islam ni za ruskog cara, nego za seljaštvo kojega s obje strane ugnjetavaju. U tome je njegova pravica, ali i tragedija nepriklanjanja.
U recepciji, kako u ruskoj tako i u europskoj, “kavkaski” roman, koji nije završavao pozivom na “neprotivljenje zlu nasiljem”
nego poetizacijom snažne ličnosti, padao u zasjenak. Tolstoj je u tim godinama bio poznatiji kao ideolog, nositelj vjerskih
istina, suprotstavljenim religijskim dogmama (zbog čega je, odlukom Sv. Sinoda, 1901. isključen iz Crkve), mirotvorac i
“prorok iz Jasne Poljane”, kome se tada hodočastilo. U vrijeme bujanja materijalizma, Tolstoj je nudio osebujno shvaćena Boga,
Kristovo učenje približeno pučkom razumijevanju, umjesto prevrata - ćudoredni preporod. Rusku revoluciju 1905. nije prihvatio,
ali kada je otpočela serija kažnjavanja smrću, napisao je svoj znameniti, Ne mogu šutjeti! (1908.), tekst koji je
potresao Europu, ne samo prosvjedom nego i doista umjetničkim opisom stravičnoga rituala vješanja. Engleske su pak vlasti
u Indiji zabranile Tolstojevo Pismo Indijcu koje je pročitao Gandhi. U povodu zbivanja na europskom jugoistoku Tolstoj
je napisao O aneksiji Bosne i Hercegovine (1908.), optužujući velesile koje postupaju protiv volje naroda.
Međutim, u vrijeme svoje najveće popularnosti, Tolstoj doživljava tešku duševnu krizu, potaknutu i obiteljskim sporom. Umire na željezničkoj postaji Astapovo, 20. studenog 1910.